Marquette Park je krunski dragulj Dutchtowna, ali priča o onome što je tamo prije je… komplikovana.
Kuća utočišta osnovana je 1854. godine na mjestu onoga što će kasnije postati Marquette Park. Vratit ćemo se za trenutak na njihovu misiju jer je 1861. godine, prije nego što je Kuća utočišta završena, Vlada je posudila zgradu za potrebe bolnice u građanskom ratu.
Bolnica je otvorena u avgustu 1861. i služila je trupama Unije.
Nije imala ni peći, ni krevete, ni krevete, ni posteljinu, ni hranu, ni medicinske sestre, niti bilo šta pripremljeno. Prvih sto je stiglo noću. Dovezeni su u vagonima sto dvadeset milja, preko neravnog puta, užurbanim marševima, pateći za hranu i vodu, od Springfilda do Role, a odatle željeznicom do St. Louisa do stanice u Četrnaestoj ulici. Tamo su, pošto deset sati nisu imali ništa da jedu, strpali u kolica sa nameštajem i prevezli preostale tri milje. Primili su ih goli zidovi, goli podovi i prazna kuhinja; ali ljubazni hirurg, Bejli, učinio je sve što je mogao da ljubaznost zameni dobru hranu. Od komšija je nabavio kuvanu hranu za njihovu večeru. Jadnici su bili tako razbijeni i izlizani od putovanja, ali nikada nismo čuli da je jedan od njih izgovorio nijednu riječ zamjerke.
Zapadna sanitarna komisija, 1864
Bolnički uslovi su se vremenom popravljali i tokom prve godine bilo je 4,999 primljenih i 276 smrtnih slučajeva.
Kada je građanski rat završio, bolnica je ponovo pretvorena u ono što je prvobitno trebalo da bude: Kuća utočišta.
Ime zvuči divno, zar ne? Kao odmorište za umorne putnike. Pa, to baš i nije bio slučaj.
Kuća utočišta bila je pola sirotište, pola zatvor.
Ako ste bili dijete i počinili ste zločin, bili ste poslani u Kuću utočišta. Ako ste bili dijete čiji su roditelji počinili zločin i bili poslani u zatvor, bili ste poslani u Kuću utočišta.
Odgovorni bi vam rekli da je Kuća utočišta postojala da usađuje moral amoralnoj djeci. Djeca su išla u školu, išla na rad u stolice ili radila na susjednoj farmi, igrala se, dobro jela, imala čistu posteljinu, itd. Zvučali su skoro… lijepo (osim dijela dječjeg rada).
Godinama su se šuškale o tome šta se dešavalo iza zidova Kuće utočišta. U julu 1872. izdat je nalog protiv nadzornika Kuće utočišta Gleasona pod optužbom za namjerno i zlonamjerno ugnjetavanje.
Načelnik Kuće utočišta u Clevelandu poslao je pismo Velikoj poroti u St. Louisu, navodeći da je g. Gleason bio “uskogrudan, samoumišljen, fanatik, koji je prisiljavao i inaugurirao i vježbao u kući Refuge je najprokletiji i najokrutniji sistem koji je ikada osramotio američki popravni dom.”
Kazne u Kući utočišta uključivale su:
- Uklanjanje igre i vježbanja
- Poslan u krevet bez večere
- Uskraćivanje hrane, osim hljeba i vode, tokom redovnog obroka
- Samica
- Tjelesno kažnjavanje i fizičko zlostavljanje
Veliki žiri je izjavio da treba napraviti radikalne promjene. Ostaje nejasno da li je bilo koja od tih radikalnih promjena ikada napravljena, budući da je tokom godina Kuća utočišta i dalje primala optužbe za nečovječno postupanje prema djeci.
Godine 1915. osnovana je “popravna farma” na mjestu Fort Bellefontaine, a djeca iz Kuće utočišta otpremljena su na farmu.
Zgrade na mjestu prvobitne Kuće utočišta su srušene, a zemljište je pretvoreno u park koji danas poznajemo kao Marquette. Mislim da se svi možemo složiti da prostor mnogo bolje služi zajednici kada se koristi da djeci donese radost, a ne bol.
Gornja istorija Kuće utočišta je zahvaljujući Erica Threnn. Više Erikinih mini-istorija iz cijelog St. Louisa možete pronaći na njenoj Instagram stranici, @found.stlouis.
Veća verzija gornje slike iz izdanja od 3. novembra 1901. godine Republika St. Louis može se naći na ovoj liniji.
Više članaka o povijesti Dutchtowna možete pronaći na dutchtownstl.org/history.
